Svest i stvarnost

Pet drugačijih univerzuma

Kako bi izgledali život i svest pod drugim zakonima prirode

Kristalno geometrijsko biće u zamišljenom svetu drugačijih zakonitosti.

Kristalno geometrijsko biće u zamišljenom svetu drugačijih zakonitosti.

Koliko drugačija može biti stvarnost

Kada pogledamo noćno nebo, obično zamišljamo veoma udaljena mesta. Pitamo se kakve planete kruže oko drugih zvezda i da li na nekoj od njih neko upravo posmatra svoje nebo. Ta misao je već dovoljno neobična. Međutim, možemo otići još dalje. Možemo se zapitati kako bi izgledao svet u kome sama priroda počiva na drugačijim pravilima.

Fizičari često ističu da su konstante našeg kosmosa neobično pogodne za zvezde, planete i život. Kad bi neka od njih imala nešto drugačiju vrednost, mnogo toga što poznajemo teško bi nastalo. O toj finoj podešenosti i o tome šta bi ona mogla da znači pisao sam u tekstu Univerzum koji odgovara nama. Ako drugi univerzumi postoje, verovatno ih ima veoma mnogo. Pojedine procene u teoriji struna pominju oko 10500 mogućih stanja vakuuma, a pitanje da li je ijedno od njih negde zaista ostvareno ostaje otvoreno. Čini mi se da nam i intuicija govori isto: takvi svetovi bili bi mnogobrojni i međusobno veoma različiti. Većina je možda sterilna. Ipak, i ona šačica preostalih dovoljna je da raspali radoznalost.

Da li smo uopšte u stanju da ih zamislimo? Naši umovi poznaju samo jedan svet i prema njemu su skrojeni. Zato ćemo mašti dati na volju, a zauzvrat ćemo joj postaviti stroge uslove.

U ovom ogledu predlažem pet misaonih eksperimenata. Svakom svetu daćemo jedno jasno fizičko pravilo. Zatim ćemo pratiti njegove posledice dovoljno daleko da stignemo do jednog stanovnika i jednog njegovog dana. Usput ćemo paziti na cenu koju svaki univerzum naplaćuje za postojanje. Svaki izvor ima konačnu rezervu. Svaka poruka putuje stvarnim kanalom i troši vreme. Svaka uspomena mora negde da bude zapisana, a zapis mora da ostane čitljiv.

Jednu ogradu izreći ćemo sada, i samo jednom. Pravila ovih svetova biramo sami, a mali računi koji ih prate važe za male primere. Sve što kažemo o životu, čulima i unutrašnjem doživljaju stanovnika pripada našoj mašti i ostaje hipoteza. Imena koja im dajemo služe da uz jedno biće ostanemo dovoljno dugo da njegove nevolje postanu opipljive. Od ovog mesta pričamo slobodno.

Kroz ceo tekst pratiće nas i jedno pitanje. Koliko god se trudili da zamislimo nešto potpuno drugačije, u svakom svetu prepoznaćemo poneki obrazac iz našeg. Da li je to ograničenje našeg uma, ili neki obrasci pripadaju svakoj stvarnosti? Na to pitanje vratićemo se na kraju.

Pred nama je pet svetova. Prvi je Svet bez razmera, u kome svako biće u sebi nosi čitave zajednice. Zatim dolazi Tetrion, čiji prostor ima jedan pravac više od našeg. U Peni se živi na zidovima između praznina. Dvosmerje je svet u kome dva naroda pamte istu istoriju u suprotnim smerovima. Na kraju nas čeka Preobražaj, gde se menjaju i sami zakoni prirode.

1. Svet bez razmera

Svet bez razmera u najvećoj razmeri. Povezana staništa ponavljaju srodnu građu na konačnom nizu nivoa.

Svet bez razmera u najvećoj razmeri. Povezana staništa ponavljaju srodnu građu na konačnom nizu nivoa.

Sela je najpre osetila tišinu. Iz jedne od njenih donjih grana stalno je dopirao sitan žamor, nalik zujanju košnice koje s vremenom prestanemo da primećujemo. Tog puta žamor je na jednom mestu utihnuo, a oko tog mesta postao je gušći i užurban.

Dok je ona tu promenu tek prepoznavala, u grani je već sve bilo drugačije. Tamo živi čitava zajednica sitnih stanovnika. Oni su pukotinu u zidu svog prolaza opazili odmah. Preusmerili su tokove građe oko oštećenja i podigli privremenu pregradu. Zatim su prema Seli poslali sažet izveštaj. Pošiljaoci su znali da će njen odgovor dočekati tek neko posle njih.

Sela je izveštaj primila kao jedan jasan ubod. Odlučila je da otvori širu rezervu i da rad pošalje starim prolazom, onim koji je pamtila. Tu je stvar pošla po zlu. Naslednici prvih graditelja u međuvremenu su taj prolaz zatvorili, jer je pukotina napredovala prema njemu. Rad je stigao pred zazidan ulaz. Deo se razlio u susednu šupljinu, gde ga niko nije čekao, i tamo se rasuo.

Nova generacija poslala je drugi izveštaj, kraći i oštriji od prvog. Sela je ovog puta pustila rad sporije, kroz obilazni kanal. Pregrada je izdržala do njegovog dolaska. Zajednica je potom dugo krpila zid, kroz nekoliko svojih životnih vekova, i pamtila izgubljenu pošiljku kao nesreću iz davnine. Za Selu je sve to bio jedan zabrinut razgovor sa delom sopstvenog tela.

Za Selu je sve to bio jedan zabrinut razgovor sa delom sopstvenog tela.

Pravilo koje se ponavlja

Slična građa grane i njenih manjih zajednica. Za razmenu između nivoa potrebni su stvarni prolazi.

Slična građa grane i njenih manjih zajednica. Za razmenu između nivoa potrebni su stvarni prolazi.

Sela je Slojnik. U njenom svetu isti odnos delova i celine ponavlja se na više veličina. Pogledajmo neko tamošnje živo biće i dovoljno uvećajmo mali deo njegovog tela. Zatekli bismo celu zajednicu, a svaki njen stanovnik opet bi imao srodnu unutrašnju građu. Kad bismo se udaljili, i ono prvo biće pokazalo bi se kao deo još šireg života.

Tu osobinu zovemo samosličnost. U našem primeru slična organizacija ponavlja se pri svakom uvećanju od četiri puta. Poruke uvek putuju istom graničnom brzinom, pa četiri puta duža putanja traži četiri puta duže čekanje. Zapisano kratko, veličina L i trajanje ciklusa τ rastu zajedno: Ln+1 = 4Ln i τn+1 = 4τn. Broj četiri biramo radi preglednosti. Matematika takvog ponavljanja pri određenom uvećanju poznata je i u stvarnoj nauci, pod imenom diskretna invarijantnost razmere.

Posledica je jednostavna i stroga. Naime, u Selinoj porodici pratimo četiri aktivna nivoa. Dok najveći nivo završi jedan svoj ciklus, najmanji ih prođe šezdeset četiri, jer je četiri puta četiri puta četiri jednako šezdeset četiri. Jasno je, dakle, da različiti životni ritmovi proizlaze iz samog rasporeda sveta. Niko ih nije birao.

Naravno, u ovom univerzumu, za razliku od matematičkih fraktala, ponavljanje ima kraj. Biramo konačan niz nivoa, sa donjom i gornjom granicom izvan kojih ovaj opis prestaje da važi. Dalje, svaki stanovnik troši određenu količinu građe, a granice njegovog tela nam u stvari pokazuju dokle se ponavljanje zaista održava.

Šematski prikaz pravila sveta. Priložena autorska ilustracija sačuvana je neizmenjena.
Dijagram: Nebo D. L.

Šematski prikaz pravila sveta. Priložena autorska ilustracija sačuvana je neizmenjena.

Dom na više spratova

Stanište Sloj povezuje manje prolaze sa većim rezervama. Žarišta predaju ograničenu zalihu okolnoj mreži.

Stanište Sloj povezuje manje prolaze sa većim rezervama. Žarišta predaju ograničenu zalihu okolnoj mreži.

Najširu celinu u Svetu bez razmera nazivamo Velikim slojem. Kada bismo izbliza pogledali njegovu građu, videli bismo mrežu manjih staništa, dok bi neki udaljeniji posmatrač u njemu prepoznao tek deo još većeg sklopa. Veliki sloj bi tako bio nalik galaksiji u našem univerzumu, s tim što to poređenje dobija smisao tek kad kažemo sa kog nivoa gledamo.

Rad kroz tu hijerarhiju usmeravaju žarišta, za koja bi se izdaleka moglo reći da su nekakav ekvivalent našim zvezdama (na nižem strukturnom nivou od galaksije). Svako žarište ima konačan kapacitet, svoj „fond“, koji se kroz razmenu troši. Jednom sitnom stanovniku njegovo žarište traje koliko i ceo život. Zajednici šireg nivoa isto zbivanje izgleda kao kratko titranje u jednom delu tela.

Selino stanište zove se Sloj (ekvivalent našoj planeti) i obuhvata nekoliko povezanih nivoa. Manji nivo priprema sitne popravke, a veći čuva sporije, krupnije rezerve. Takva podela rada može da uspe, ali može i da propadne. Njen opstanak zavisi od stvarne razmene kroz prolaze, onakve kakvu smo upravo videli.

Ko je ovde jedno biće

Sela, Slojnik. U otvorenim delovima njenog razgranatog tela vidimo manje zajednice povezane u celinu.

Sela, Slojnik. U otvorenim delovima njenog razgranatog tela vidimo manje zajednice povezane u celinu.

Slojnikovo razgranato telo na mnogo mesta ponavlja sličnu građu. U šupljinama većih delova žive manji sklopovi sa sopstvenim, znatno bržim poslovima. Čula takvog bića zamišljamo kao osluškivanje sopstvene unutrašnjosti: žamor zajednica, zastoj u nekom prolazu, pošiljka koja kasni. Sećanje šire celine leži u trajnim odnosima među tim zajednicama. Zato i prisećanje traži njihovu razmenu, pa Sela neku uspomenu doslovno mora da sačeka.

Pogledajmo isti život odozdo. Sitnom stanovniku Seline grane ona je i tlo i nebo. Njen glas stiže retko, jednom u mnogo pokolenja, i uvek odgovara na neko davnašnje pitanje koje su postavili preci. Deca u toj zajednici zato bi učila dve veštine. Prva je čitanje starih poruka. Druga je pisanje novih, tako da ih razume neko ko će živeti u sasvim izmenjenim prolazima.

Potomak Slojnika nastaje kad se jedna zajednica izdvoji, dobije dovoljno građe i uspostavi sopstveno održavanje na svim nivoima koje koristi. Smrt je podjednako slojevita. Teško oštećenje može da prekine život celine, a neki njeni sitni stanovnici ipak nastavljaju da žive u drugoj sredini. Smatram da se tu otvara neobično pitanje lične granice. Da li iskustvo ima Sela, ili njene zajednice, ili svi oni istovremeno, svako u svom ritmu? Koje su granice pojedinačnog iskustva? Po mom mišljenju, ova pitanja se mogu odnositi i na naš svet, doduše možda u manjoj meri, ali je njihova važnost očigledna.

Kultura Slojnika morala bi da računa sa tuđim vremenom. Odgovor velikog suseda sa višeg nivoa stiže tek posle mnogih lokalnih događaja, pa je strpljenje ovde osnovni oblik učtivosti. Čini mi se da bi takav svet iznad svega cenio pouzdano predavanje nedovršenog posla.

Imamo li sličnosti?

Ponovljena grana otvara pitanje odnosa dela i celine. Sličnost oblika služi poređenju različitih razmera.

Ponovljena grana otvara pitanje odnosa dela i celine. Sličnost oblika služi poređenju različitih razmera.

Zar nam se ne čini da ovaj svet ima neku čudnu, alegoričnu sličnost sa našim? Tu su fraktali i njihovi obrasci koji se ponavljaju na svim nivoima, a tu su i hijerarhijske strukture, svuda prisutne u našem društvu. Ili, recimo, viši i niži slojevi stvarnosti, koji međusobno teško komuniciraju, a ipak duboko i suptilno utiču jedni na druge. Što je još zanimljivije, nije li holografski princip1 upravo suptilna odlika našeg sveta, a evo, na jedan osoben način, i ovog?

2. Tetrion

Tetrion u velikoj razmeri. Projekcija povezanih trodimenzionalnih preseka pomaže nam da pratimo dodatni prostorni pravac.

Tetrion u velikoj razmeri. Projekcija povezanih trodimenzionalnih preseka pomaže nam da pratimo dodatni prostorni pravac.

Uzmimo list papira i zamislimo da na njemu živi biće bez debljine. Za njega postoje samo napred, nazad, levo i desno. Nacrtajmo oko njega zatvoren krug. Biće ga obilazi i svuda nailazi na liniju, pa mu je krug savršeno zatvoren prostor. Zatim podignimo novčić iznad papira i spustimo ga pravo u sredinu kruga. Novčić je unutra, a linija je ostala cela. Stanovnik papira teško bi razumeo šta se dogodilo, jer pravac kojim je novčić došao u njegovom svetu nema ime.

Sličan odnos postojao bi između našeg prostora i Tetriona, četvorodimenzionalnog sveta. Tamo se položaj tela određuje sa četiri prostorne koordinate, a vreme teče posebno, kao i kod nas. Svako telo pruža se i kroz jedan dodatni pravac, koji ćemo zvati četvrtim. Svaki zid zato mora da zatvori i taj pravac.

Šematski prikaz pravila sveta. Priložena autorska ilustracija sačuvana je neizmenjena.
Dijagram: Nebo D. L.

Šematski prikaz pravila sveta. Priložena autorska ilustracija sačuvana je neizmenjena.

Kako ga vidimo mi

Jedno telo prikazano je povezanim susednim presecima. Njihov različit oblik pripada istoj građi.

Jedno telo prikazano je povezanim susednim presecima. Njihov različit oblik pripada istoj građi.

Stanovnika ovog sveta zovemo Tetran. Celog ga ne možemo ni nacrtati ni zamisliti, pa se služimo presecima. Presek je jedan trodimenzionalni odsečak njegovog tela, kao što je kriška odsečak hleba. Kad pomeramo presek duž četvrtog pravca, oblik se menja. Neki delovi tela naglo se pojave, narastu i iščeznu. Za samog Tetrana svi oni pripadaju istoj povezanoj građi i stalno su na svom mestu.

I njegova čula zavise od fizičkog prenosa. Dodatni pravac otvara nove putanje, a svaka od njih traži svoje vreme. Senzori prikupljaju različite preseke okoline i povezuju ih u jednu sliku. Sopstveni oblik Tetran upoznaje slabim pobudama koje prolaze kroz telo i vraćaju se poznatim redom. Kad se redosled promeni, zna da se neki deo pomerio. Zamislimo taj osećaj kao zvuk sopstvenih koraka u kome jednog dana čujemo neočekivan odjek.

Uspomene čuva u postojanim vezanim stanjima svoje građe. Potomak mora da izgradi sopstveno telo, a uz njega i sopstvenu zatvorenu granicu, što je mnogo zahtevniji posao.

Od čega se gradi

Projekcija malog vezanog sklopa Tetriona. Pet čestica obrazuje deset veza; slika prikazuje njegov prostorni model.

Projekcija malog vezanog sklopa Tetriona. Pet čestica obrazuje deset veza; slika prikazuje njegov prostorni model.

Da bi takvo telo uopšte postojalo, materija mora da se vezuje u postojane sklopove. Zato čestice Tetriona dobijaju dva pravila. Prvo je najmanji dopušteni razmak, bliže od koga dve čestice ne mogu da priđu. Drugo je privlačenje ograničenog dometa i ograničene jačine. Iz ta dva pravila sledi da oko jedne čestice staje konačan broj suseda. Sledi i da vezivanje može da oslobodi samo ograničenu energiju. Čestice imaju i unutrašnja stanja, a na njima će počivati izvori energije.

Zanimljivo je da najmanji kostur ovakve materije čini pet čestica. U četiri dimenzije pet tačaka može da stoji tako da je svaka jednako udaljena od svake druge. To je četvorodimenzionalni simpleks, srodnik trougla i tetraedra. Pet tačaka daje deset parova, i svih deset razmaka je jednako. Kad taj razmak smestimo u minimum privlačenja, dobijamo lokalno krut sklop sa energijom −10 u izabranim jedinicama. Ovaj negativan broj znači da vezani sklop ima manje energije od pet razbacanih čestica. Razlika mora negde da ode, pa je preuzima okolina.

Naravno, od jednog krutog kostura do tela put je dug. Ipak, to je prvi provereni kamen temeljac.

Hipera

Ilan, Tetran u Hiperi. Susedni preseci tela i staništa prikazuju naš pokušaj predstavljanja četvrte dimenzije.

Ilan, Tetran u Hiperi. Susedni preseci tela i staništa prikazuju naš pokušaj predstavljanja četvrte dimenzije.

Izvori energije u Tetrionu su oblasti u kojima su čestice u pobuđenim unutrašnjim stanjima. Kad pređu u niža stanja, predaju deo energije okolini, a stanovnici od tog dotoka održavaju svoja tela. Podrazumeva se da početna zaliha određuje koliko dugo izvor može da ih hrani.

Naše stanište zove se Hipera. To je veliki vezani sklop sa unutrašnjim prolazima. Njegova unutrašnjost je četvorodimenzionalna, pa je granica te unutrašnjosti trodimenzionalna. Smatram da je to najteži pojam ovog sveta, pa zastanimo kod njega, jer ga našim umovima, naviklim na tri prostorne dimenzije, nije lako zamisliti. Kod nas je zid sobe površina. U Tetrionu je zid čitava zapremina, takozvana hiperpovršina, i graditelj mora da je zatvori celu. Ono što nama izgleda kao savršeno zatvorena kutija može vrlo lako da ostavi slobodan put kroz taj četvrti prostorni pravac.

Zato je ovde najopasnija posebna vrsta povrede. Otvor koji se vidi tek iz dodatnog pravca remeti razmenu sa okolinom, iako svi uobičajeni preseci izgledaju uredno. Tako je počela nevolja našeg zamišljenog junaka, Ilana.

*

Ilan je došao do poznate komore i poslao sondu duž njenog uobičajenog preseka. Omotač je odgovorio čisto, kao i uvek. Druga sonda krenula je pomerena kroz četvrti pravac i stigla do unutrašnjeg sklopa ranije nego što je očekivao. Prerano, i bez odjeka. Negde je ostao otvoren prolaz, verovatno od prošle popravke.

Spoljnim kanalom pozvao je vlasnicu komore. Zajedno su pratili susedne preseke, jedan po jedan. U trećem je otvor bio uska pukotina. U četvrtom je bio širi. U petom ga više nije bilo, pa su zaključili da su pronašli celu ivicu. Pripremili su novu zaštitnu hiperpovršinu i zatvorili je.

Poslednja sonda opet se vratila prerano. Pukotina se nastavljala iza petog preseka, u deo komore toliko uzan da ga nijedno od njih nije pregledalo. Za drugu zakrpu trebalo je još materijala, a zajednička rezerva otišla je na prvu. Vlasnica je otišla da traži građu u susedstvu. Ilan je ostao uz komoru i na svakih nekoliko otkucaja slao istu sondu kroz četvrti pravac, osluškujući kako se vraća prerano.

*

Dom sa svim prilazima

Ispitivanje omotača komore. Otvor se otkriva tek kroz susedne preseke duž dodatnog pravca.

Ispitivanje omotača komore. Otvor se otkriva tek kroz susedne preseke duž dodatnog pravca.

Da bi bio bezbedan, zamišljeni dom u Tetrionu mora da štiti sve stvarne puteve ulaska. Pregrada koja na našem crtežu zatvara prostor može da ostavi otvor kroz četvrti pravac, pa graditelj mora da prati celu trodimenzionalnu granicu staništa. Kao i u našem svetu, privatnost zavisi od toga koliko dobro domaćin poznaje sve prilaze i kako ih otvara gostu. Umetnost bi, štaviše, mogla da vodi posmatrača kroz pažljivo izabrane preseke, pa bi i sam redosled upoznavanja bio deo dela.

Četvorodimenzionalni prostor mnogo je obrađivan u matematici, fizici i naučnoj fantastici. Ipak, smatram da bi bilo šteta da ovaj članak ne obuhvati i kosmos sa takvim svojstvima: čudan i i dalje teško shvatljiv našim umovima, iako sa donekle sličnim fizičkim zakonima kao naši. Možemo se zapitati kako bi tek neki drugi zakoni funkcionisali u takvom prostoru!

3. Pena

Pena u velikoj razmeri. Gotovo prazne ćelije razdvajaju opne na kojima se odvija život.

Pena u velikoj razmeri. Gotovo prazne ćelije razdvajaju opne na kojima se odvija život.

Zamislimo ogromnu penu, veću od svega što poznajemo. Njene ćelije su za stanovnike gotovo prazne. Sav život odvija se na zidovima između njih. Ono što bismo mi videli kao tanku pregradu za njih je cela zemlja, sa svojim putevima i susedima. U susednu zemlju stiže se preko spoja, tamo gde se opne sastaju.

Zašto je ovaj univerzum zasnovan na penastoj strukturi? Zamislimo njegovu fizičku podlogu ovako. Polje koje ispunjava taj svet može da bude u četiri različita stabilna stanja, koja zovemo fazama. Svaka ćelija pene jeste oblast jedne faze. Granica između dve oblasti ima sopstvenu energiju i može da nosi pobude vezane za njenu površinu. Stvarna fizika poznaje modele u kojima čestice ostaju vezane za takav zid niže dimenzije. Mi toj zamisli dodajemo dugotrajnu mrežu opni i procese koji na njima traju.

Na najvećoj razmeri dom je, dakle, jedna velika ćelija sa svojim zidovima. Ulogu galaksije preuzima cela povezana oblast opni. Putnika zanimaju samo površinski putevi i mesta na kojima sme da pređe preko spoja. Praznina s jedne i druge strane zida za njega je isto što i za nas dubina ispod Zemljine kore.

Šematski prikaz pravila sveta. Priložena autorska ilustracija sačuvana je neizmenjena.
Dijagram: Nebo D. L.

Šematski prikaz pravila sveta. Priložena autorska ilustracija sačuvana je neizmenjena.

Koliko velika sme da bude zemlja

Napeta opna sa raspoređenim površinskim strukturama. Njena veličina zavisi od dva suprotna energijska zahteva.

Napeta opna sa raspoređenim površinskim strukturama. Njena veličina zavisi od dva suprotna energijska zahteva.

Opna ima napetost, pa teži da se skupi, kao zategnuta membrana. Kad bi to bilo sve, svaka zemlja polako bi nestala. Zato po opni raspoređujemo jednu očuvanu veličinu, koju obeležavamo sa q. Ona ostaje ista ma šta se dogodilo, a njeno sabijanje na malu površinu skupo se plaća.

Energiju jednog izdvojenog komada opne površine A pišemo kao U(A) = τA + κq2/A. Prvi član raste sa površinom. Drugi raste kad se površina sužava. Negde između postoji veličina na kojoj se ta dva zahteva uravnotežuju.

Pogledajmo brojeve. Za τ = 1, κ = 4 i q = 3 najpovoljnija površina iznosi A = 6. Opna koja krene od površine 24 ima energiju 25,5. Kad se opusti do površine 6, energija joj padne na 12, a razlika od 13,5 ode u okolinu. Zemlja je tako dobila prirodnu meru. Ipak, taj račun važi za jedan miran komad opne. Cela pena sporo se pomera, i tu počinju nevolje njenih žitelja.

Naborci

Savaj, Naborak ili Opnar. Njegovo presavijeno telo ostaje deo opne na kojoj živi.

Savaj, Naborak ili Opnar. Njegovo presavijeno telo ostaje deo opne na kojoj živi.

Stanovnika Pene zovemo Naborak. On je živ pregib na opni, obrazac površinskih pobuda koji sam sebe održava. Kad govorimo o njegovom odnosu prema podlozi, zovemo ga i Opnar. Podrazumeva se da postoji mnogo različitih vrsta ovih stvorenja. Ovde ćemo navesti samo ono što je zajedničko velikoj većini njih.

Svaki Naborak svet opaža celom svojom dužinom. Talas koji naiđe preko opne oseća kao podrhtavanje, a promenu napetosti kao zatezanje ili popuštanje tla pod sobom.

Uspomene čuva u postojanim šarama na površini. Da bi se nečega setio, šalje prema šari slabu sondu i čeka da se odgovor vrati do aktivnog dela njegovog tela. Uspomena, dakle, ima i adresu i put, a ako je put duži, sećanje, naravno, stiže kasnije.

Uspomena, dakle, ima i adresu i put, a ako je put duži, sećanje, naravno, stiže kasnije.

Energiju za život stanovnicima Pene daju žarišta (ekvivalent našim zvezdama). U ovom univerzumu to su napregnuti nabori i spojevi koji postepeno oslobađaju davno uskladištene zalihe. Kad se žarište iscrpi, površina ostaje na svom mestu, a život na njoj postaje težak. Potomak dobija deo nosilaca očuvane veličine q, ali stiče i sopstveni raspored, neku jedinstvenu strukturu sposobnu da se održi. Jedinka umire kad joj se obnova prekine. Neke njene šare mogu da ostanu na opni, pa ih kasnije pročita neko drugi.

Preokret

Približavanje Preokreta. Mala ćelija se sužava, a obrasci prelaze preko spoja na susednu opnu.

Približavanje Preokreta. Mala ćelija se sužava, a obrasci prelaze preko spoja na susednu opnu.

Najveći strah ovog sveta ima ime. Male ćelije pene polako se skupljaju, a susedne se šire. U jednom trenutku spoj ili cela ćelija prestane da postoji. To je Preokret. Stara putanja prema susedima nestaje, a neki drugi spoj otvara novu blizinu. Istorija Naboraka pamti Preokrete onako kako bismo mi pamtili nestanak kontinenata i druge velike prirodne katastrofe.

Njihova naselja zato prate rane znake preuređivanja, prilagođavaju im se i na vreme se pripremaju. Pre Preokreta treba urediti susedno stanište i preneti na njega sve što može da živi, uz dovoljno nosilaca q i raspoloživog rada.

Zamišljamo i poseban zanat, čuvare prolaza. Oni poznaju mehaniku opni, ali i navike svih koji preko jednog šava čitaju svoje uspomene. Sličan posao, u malom, čeka svakoga kad se javni šav popravlja. Tako je jednom prošao Naborak koga ćemo nazvati Savaj.

*

Savaj je na javnom šavu prepoznao oznaku najavljene popravke. Osetio ju je kao sitno, pravilno kuckanje u opni. Jedna njegova stara uspomena ležala je upravo na tom komadu površine. Izabrao je novo mesto, dalje od šava, i počeo da prenosi šaru, nabor po nabor.

Posle svakog koraka slao je istu sondu na oba zapisa. Stari je odgovarao brzo i čisto. Novi je kasnio, ali je ponavljao isti oblik. Onda je opnom prošao dug, lenj talas iz pravca jedne ćelije koja se skupljala. Sveža šara se razmazala. Savaj je poslao sondu i dobio mutan odziv, bez početka.

Krenuo je iznova, a kuckanje sa šava postajalo je sve gušće. Radnici su strpljivo čekali njegovu saglasnost. Drugi prenos stigao je do kraja, ali su prva dva nabora ostala nesigurna, a vremena za treći pokušaj više nije bilo. Poslao je saglasnost.

Tokom popravke poznati komad opne promenio je svoj pregib i stara šara je nestala. Savaj je zatim pristupio novoj. Odgovor je putovao znatno duže nego što je navikao. Stigla je sredina uspomene, stigao je i njen kraj, ali na mestu početka vratilo se samo ravno podrhtavanje. Savaj je obeležio novu putanju u svom rasporedu i još jednom poslao sondu.

*

Dodir dva Naborka menja površinu koju dele, pa susret počinje slabim sondama i sporim približavanjem. Njihova umetnost mogla bi da bude talas pažljivo pripremljenih pregiba, koji više učesnika prati sa različitih mesta. Smatram da bi takva civilizacija najviše cenila veštinu da mnogo različitih života sačuva istu podlogu.

Koliko smo zaista različiti?

Slika služi pitanju o granicama opažanja. Život Pene prikazan je isključivo na opnama svog zamišljenog sveta.

Slika služi pitanju o granicama opažanja. Život Pene prikazan je isključivo na opnama svog zamišljenog sveta.

Jasno je da se fizički zakoni Pene veoma razlikuju od naših. Nama poznata kvantna fizika ima mnogobrojna polja i čestice, među kojima su Higsov i drugi bozoni, kao i fermioni. U ovom univerzumu na granici mašte postojalo bi samo jedno polje sa četiri stabilna stanja, sa sopstvenim zakonitostima, pobudama i ograničenjima. „Materija“ i strukture takvog sveta sasvim sigurno nisu kompatibilne sa našim, pa ih ne bismo mogli registrovati našim instrumentima. Verovatno ne bismo mogli ni fizički da ga posmatramo, a da i ne govorimo o nekakvoj smislenoj ili bezbednoj interakciji.

Možda se upravo takvi ili slični univerzumi ovog trenutka prožimaju sa našim. Možda se baš u našoj blizini odvija drama između dva Naborka, čudno slična našim odnosima, a da ni mi ni oni nismo svesni jedni drugih? Da li su takozvana „tamna materija“ i „tamna energija“, koje zajedno čine oko 95% ukupne materije i energije kosmosa, a za koje znamo uglavnom po njihovom gravitacionom delovanju, sačinjene upravo od neke strane materije i energije sa sopstvenim zakonitostima? I to sa strukturom dovoljno bogatom da iznedri svesna bića? Ili su „viši slojevi“ stvarnosti (neki duhovni istraživači nabrajaju astralni, mentalni i duhovni svet) u stvari ta „tamna“, nama nepoznata materija i energija?

Za sada ne znamo odgovore, ali su pitanja više nego intrigantna.

4. Dvosmerje

Dvosmerje u velikoj razmeri. Prepleteni kanali predstavljaju dodire dvaju vremenski usmerenih tokova iste istorije.

Dvosmerje u velikoj razmeri. Prepleteni kanali predstavljaju dodire dvaju vremenski usmerenih tokova iste istorije.

Ner je ušao u kanal i odmah osetio pritisak, tup i ravnomeran, kao kad zaronimo dublje nego što smo nameravali. Otprilike tako njegovo telo oseća blizinu suprotnog toka. Na drugom kraju čekao je partner. Partnerova oznaka stigla je prva, i u njoj je Ner pročitao nešto što ga je uvek iznova zbunjivalo. Partner je već nosio trag završetka njihovog susreta. Za njega je rastanak bio uspomena, a pozdrav je tek trebalo da usledi.

Ner mu je poslao pitanje, zajedno sa opsegom odgovora koje bi mogao da primi. Prvi obrazac koji mu se vratio bio je uzak i precizan. Pritisak je naglo porastao. Ner je prekasno shvatio da toliko naprezanja njegov memorijski sklop teško može da podnese. Jedan zapis mu se pomerio. Znao je da sadrži dva događaja. Međutim, više nije umeo da kaže koji je bio prvi.

Prekinuo je razmenu i sačekao da pritisak splasne. Zatim je partneru predložio drugačiji, širi dogovor. Novi dogovor dopuštao je više ishoda koji se uklapaju u obe priče, pa je tražio manje sile. Pitanje je prošlo. Odgovor je stigao blago, gotovo bez otpora, i Ner ga je sačuvao zajedno sa beleškom o putu kojim je došao. Pozdravili su se, svako na svoj način.

Na izlazu je sveo račun. Od šest jedinica rada koje je izdvojio za susret ostale su dve. Pomereni zapis poneo je sa sobom takav kakav je.

Jedna istorija, dva pamćenja

Zajednički prostor susreta. Dve uređene putanje povezuju iste kontaktne oblasti iz različitih smerova.

Zajednički prostor susreta. Dve uređene putanje povezuju iste kontaktne oblasti iz različitih smerova.

Hajde da razmotrimo šta se ovde dogodilo. U univerzumu koji smo nazvali Dvosmerje postoji jedna jedina istorija sveta, a ona mora da zadovolji uslove zadate na oba svoja vremenska kraja. Unutar nje teku dva suprotno usmerena toka. Svaki stanovnik pamti u svom smeru, pa ono što jedan zove prošlošću, drugi tek očekuje.

Dok se dva toka ne dodiruju, svako živi mirno, u svom vremenskom redosledu događaja. Teškoća, međutim, često nastaje pri susretu. Razmena između dva bića mora da se uklopi u pamćenje obe strane, i to odjednom. Cenu neslaganja u malom modelu predstavljamo fizičkim naprezanjem, upravo onim pritiskom koji je Ner osetio.

Model radi ovako. Svaki susret ima očekivani ishod i jednu oznaku naprezanja, koju zovemo e. Kad susret prođe glatko, e je nula. Kad je potrebno dodatno usklađivanje, e je jedan, ishod se menja i „račun“ raste. Zakon tog sveta zatim među svim mogućim istorijama izdvaja onu sa najmanjom ukupnom „cenom“. Ako su dve jednako „skupe“, presuđuje unapred utvrđen poredak. Pritom nema nikakvog dodatnog vremena u kome bi istorija isprobavala rešenja, pa se ostvaruje samo ona najjeftinija, cela i to odjednom.

Rad se kod ovih stvorenja obezbeđuje unapred. Za tri susreta, na primer, priprema se šest jedinica: osnovna potrošnja iznosi tri, a naprezanje može da odnese još najviše tri jedinice. Nerov račun sada je čitljiv. Imao je tri razmene: prvo pitanje, ponovljeno pitanje i rastanak. Platio je tri jedinice za same razmene i jednu za naprezanje prve.

U jednoj maloj porodici takvih sklopova prebrojani su svi slučajevi. Od šezdeset četiri, šezdeset ima najjeftiniju istoriju bez ikakvog naprezanja. U preostala četiri naprezanje je neizbežno. Susret suprotnih tokova, dakle, najčešće može da prođe mirno. Ponekad, međutim, svet jednostavno nema bezbolan ishod u ponudi.

Zanimljivo je zamisliti isti susret sa druge strane. Partner je najpre doživeo rastanak. Zatim je primio blago, široko pitanje i odgovorio na njega. Tek potom naišao je trenutak naglog pritiska, pa na samom kraju Nerov dolazak. Oba opisa govore o istim događajima i oba računa se zatvaraju. Razlikuje se samo red kojim su tragovi poređani u dva pamćenja.

Šematski prikaz pravila sveta. Priložena autorska ilustracija sačuvana je neizmenjena.
Dijagram: Nebo D. L.

Šematski prikaz pravila sveta. Priložena autorska ilustracija sačuvana je neizmenjena.

Zglob i njegovi žitelji

Ner, Uslovnikar u Zglobu. Njegovi povezani memorijski sklopovi prikazani su uz ograničenu zonu susreta.

Ner, Uslovnikar u Zglobu. Njegovi povezani memorijski sklopovi prikazani su uz ograničenu zonu susreta.

Najširu celinu zovemo Dvostruka delta. Recimo da je to daleki ekvivalent galaksije. Kroz nju vode mnogi kanali, a pojedini pripadaju različitim vremenskim smerovima. Izvore rada nazivamo Uslovnicima. Njihova uređenost zadata je na granicama istorije, na jednom i na drugom kraju.

Ner živi u oblasti po imenu Zglob. Tamo je lokalni život pouzdan, a dodiri sa suprotnim tokom ograničeni su samo na posebne zone. Narod koji živi u ovoj oblasti zovemo Uslovnikari. Svaki Uslovnikar pripada jednom toku i najviše od svega mu je stalo da očuva svoj redosled, jer je njegova autobiografija upravo taj niz. Bilo kakav jači poremećaj može da ga raspe, i tada se biće gasi, iako njegova građa ostaje. Potomak zato dobija zaseban radni proces i rezerve usklađene sa svojim smerom. Tehnologija koju su ova bića razvila velikim delom služi jednom jedinom cilju: da zadrži naprezanje daleko od sklopova koji pamte.

Mislim da bi takav svet razvio sasvim neobičan oblik poverenja. Stavimo se u ulogu jednog od ovih stvorenja. Sagovornik iz suprotnog toka raspolaže tragom čije poreklo leži u našoj budućnosti, a da bismo mu verovali, moramo da znamo kojim je putem trag stigao. Zato bi se uz svaku važnu tvrdnju prenosilo i poreklo njene pouzdanosti. Ugovori bi sadržali istu mudrost koju je Ner stekao na teži način: previše precizan plan traži veliko naprezanje pri najmanjoj promeni okolnosti, a dobar sporazum ostavlja prostor za više saglasnih ishoda.

Zato bi se uz svaku važnu tvrdnju prenosilo i poreklo njene pouzdanosti.

I zaista, možemo se opet upitati koliko ovaj čudni svet liči na naš. Putovanje kroz vreme? Prekognicija? Zar naša egzistencijalna pitanja nisu, makar u osnovi, slična: kako živeti i preživeti, kako razviti najbolje odnose, kako biti mudar? Očigledno je da ni u ovakvom univerzumu ne vladaju prirodni zakoni slični našima, ali neke paralele sa našom egzistencijom ipak postoje.

5. Preobražaj

Preobražaj u velikoj razmeri. Povezani putevi prolaze kroz oblasti različite fizičke građe i postepenu granicu režima.

Preobražaj u velikoj razmeri. Povezani putevi prolaze kroz oblasti različite fizičke građe i postepenu granicu režima.

Postoje naučnici koji smatraju da bi neki udaljeni delovi našeg univerzuma mogli da imaju nešto drugačije zakone. Pojedine teorije to dopuštaju, ali nijedno posmatranje to dosad nije pouzdano potvrdilo. Takva odstupanja izražavala bi se u malim promenama fizičkih konstanti, na primer konstante fine strukture, gravitacione konstante ili brzine svetlosti. Neka merenja svetlosti dalekih kvazara ukazivala su na sitnu promenu konstante fine strukture, ali su ti rezultati sporni i nisu potvrđeni. Čak i da takva odstupanja postoje, današnja nauka je prilično sigurna da nisu značajna. Isto važi i za moguće promene zakona tokom milijardi godina postojanja kosmosa.

Hajde sada da se pozabavimo univerzumom u kome se fizički zakoni razlikuju od oblasti do oblasti i od vremena do vremena.

Zamislimo da se jednog jutra probudimo i da ruka sluša na nov način. Pokret koji je juče trajao jedan otkucaj sada traje dva. Stvari oko nas stoje na istim mestima, ali su se pravila po kojima se kreću promenila.

U Preobražaju se upravo to događa, i to po strogom redu. Promena se širi svetom kao front, pa stanovnik može da je vidi kako dolazi. Kad stigne do njega, unutrašnje veze njegovog tela moraju već da budu prilagođene.

Imajmo na umu i da su ti raznovrsni zakoni u ovom zamišljenom svetu veoma različiti od naših. Zato ne možemo da razmišljamo o nama poznatim strukturama kao što su galaksije, zvezde, planete, atomi i elementarne čestice. Tamošnja fizika nam je potpuno strana, a uz to se razlikuje od oblasti do oblasti.

Zakon o zakonima

Granica režima prolazi kroz postojeće susedstvo. Putevi prenosa ostaju lokalni i povezani.

Granica režima prolazi kroz postojeće susedstvo. Putevi prenosa ostaju lokalni i povezani.

U Preobražaju svaka oblast nosi dve oznake. Prva je njeno lokalno stanje, koje obeležavamo sa x. Druga je registar režima r, koji kaže koji režim u toj oblasti trenutno važi. Režim određuje pravilo po kome se oblast razvija. Iznad svih režima stoji jedno stalno pravilo, metazakon, koji propisuje kada se režimi smenjuju i koji su prevodi između njih dopušteni. Metazakon smo morali da uvedemo u naš misaoni eksperiment, jer bi bez njega vladalo haotično stanje, koje bi verovatno onemogućilo nastanak bilo kakvog života u takvom svemiru.

Metazakon u Preobražaju nalaže da granice između režima napreduju ograničenom brzinom kroz susedstvo, pa promena do svake oblasti stiže postepeno. Smatram da je to najvažnija olakšica ovog sveta. Ko živi blizu granice, ima vremena da se pripremi, ako ume da čita znake.

Svaka priprema, naravno, košta. U ovom zamišljenom univerzumu za svaku oblast pratimo tri veličine. Rezerva W je ono što se još može utrošiti na rad. Potrošeni deo D je ono što je već utrošeno. Potencijal V je vrednost koju organizacija (celina) ima zahvaljujući svom obliku u datom režimu. Zbir te tri veličine uvek ostaje isti. Prelazak u drugi režim može da promeni potencijal iste organizacije, a razlika ulazi u radni račun, zajedno sa cenom samog prevoda.

Pogledajmo jednu oblast koja prođe kroz četiri promene režima i vrati se u početni režim i početno stanje. Na početku rezerva iznosi dvadeset, potencijal pet, a potrošeni deo nula. Svaka promena košta jednu jedinicu. Na kraju je rezerva šesnaest, potencijal je ponovo pet, a potrošeno je četiri. Zbir je i dalje dvadeset pet. Krug je zatvoren, a njegova cena ostaje trajno upisana u potrošenom delu. Ukupan gubitak raspoloživog rada jednak je zbiru cena svih prelazaka.

Šematski prikaz pravila sveta. Priložena autorska ilustracija sačuvana je neizmenjena.
Dijagram: Nebo D. L.

Šematski prikaz pravila sveta. Priložena autorska ilustracija sačuvana je neizmenjena.

Arhipelag zakonitosti

Zavet i njegov pripremni rub. Šire oblasti Arhipelaga povezuju ograničeni prelazi i izvori rada.

Zavet i njegov pripremni rub. Šire oblasti Arhipelaga povezuju ograničeni prelazi i izvori rada.

Najširu celinu zovemo Arhipelag zakonitosti. Čine ga velike oblasti sa različitim režimima, nalik ostrvima od kojih svako ima svoja pravila. Za stanovnika je presudno kojim putem može da prenese telo u susednu oblast. Neke granice dopuštaju održiv nastavak, podrazumeva se uz odgovarajuću pripremu. Tu pripremu podržava Prelivač, izvor rada sa konačnom početnom zalihom, koja se i sama polako troši.

Naše stanište zove se Zavet. To je stabilna oblast sa pripremnim rubom, na kome stanovnici prate približavanje promene i unapred pripremaju svoje prevode. Vrednost takvog staništa meri se najpre dužinom upozorenja. Meri se i brojem procesa koji imaju održivo ostvarenje u susednom režimu.

Prevodilac

Oru, Prevodilac. Povezana građa njegovog tela prolazi kroz promenu fizičkog režima.

Oru, Prevodilac. Povezana građa njegovog tela prolazi kroz promenu fizičkog režima.

Kao i mnogi drugi univerzumi, i ovaj ima brojne stanovnike, razne vrste stvorenja koja se veoma razlikuju jedna od drugih. Međutim, silom prilika, praktično sva imaju neke zajedničke osobine.

Uzećemo za primer jednog stanovnika Preobražaja i nazvati ga Prevodilac. On opstaje tako što, kad dođe vreme, odnose svog tela prenese (prevede) u drugačiju fizičku građu. Uz svako sećanje mora da sačuva i način njegovog čitanja. Veoma je važno da zapise iz starog režima poveže sa delovima koji umeju da ih upotrebe u novom režimu. Proces prevoda zato obuhvata ceo put, od sačuvanog traga do sledećeg postupka.

Približavanje granice ovo biće oseća kroz kontrolne operacije, male poznate radnje koje stalno ponavlja. Dok je sve u redu i granica je daleko, odgovor stiže u svom otkucaju. Kad se granica približi, odziv počne da kasni ili da menja oblik. Prevodilac tada poredi primljeni trag sa sačuvanim modelom i, naravno, priprema odgovarajući prevod.

Najteži deo je usklađivanje. Uzmimo jednostavan primer. Za jedan telesni odgovor ranije je bio dovoljan jedan korak, a u novom režimu biće potrebna dva. Ostali delovi tela moraju zato da produže čekanje, jer bi inače pristigli odgovor zatekao primaoca u pogrešnoj etapi posla. Tokom prelaza različiti delovi istog tela privremeno rade po različitim pravilima, i telo opstaje dok ih drži u dogovoru. Prevodiočevo telo mora da bude sposobno da izvede istu operaciju i u režimu u kome ona traje dvostruko duže.

*

Oru je primio upozorenje sa pripremnog ruba. Granica je dolazila brže nego što su mape predviđale, a njegov račun pokazivao je da mu za poslednju etapu prevoda nedostaje rezerva. Poslao je zahtev zajedničkom fondu i čekao.

Dopuna je stigla, ali tanja od tražene.

Počeo je od spoljnih sklopova. Njihovi odgovori sada su zahtevali po dva koraka, i oni su se, zaista, brzo prilagodili. U delovima koji su još radili po starom režimu usporavao je prijem, jedan po jedan. Jedan je preskočio. Bio je to mali sklop duboko uz memorijsko jezgro, koji se retko javljao, pa ga Oru greškom nije uneo na spisak.

Spoljni deo poslao je poruku i očekivao odgovor posle dva koraka. Mali sklop odgovorio je posle jednog, u praznu etapu, gde ga niko nije primio. Spoljni deo zaključio je da veza ne radi i poslao poruku ponovo. Opet isto. Oru je osetio sopstvenu unutrašnjost kao dva glasa koji se stalno mimoilaze, svaki u svom taktu.

Srećom, uspeo je da pronađe propust i da uspori i taj sklop. Svaki ponovljeni pokušaj trošio je rad, pa je za memorijsko jezgro ostalo tačno onoliko koliko je bilo potrebno, bez male rezerve koju je hteo da sačuva za kraj. Preveo je jezgro poslednje. Zatim je pristupio zapisu o početku postupka. Isti odnos vratio se u drugačijem ritmu, sporiji i pomalo mutan na krajevima. Granica je prešla preko njega, a Oru je sa praznom rezervom nastavio kroz oblast koja je sada imala druga pravila. Ipak je bio zadovoljan.

*

Da li je to isti život

Preuređeno telo čuva put do ranijih zapisa. Fizički kontinuitet i pitanje ličnog iskustva ostaju odvojena pitanja.

Preuređeno telo čuva put do ranijih zapisa. Fizički kontinuitet i pitanje ličnog iskustva ostaju odvojena pitanja.

Razmotrimo razmnožavanje Prevodilaca. Potomak dobija početnu organizaciju i deo prevodnog repertoara. Repertoar je ovde nasleđe u punom smislu reči. Nepoznat režim može da bude prepreka za koju nijedan raspoloživi prevod ne čuva potrebne odnose, i tada se završava mogućnost nastavka tog tela. Pre ili kasnije, to se dešava svakom Prevodiocu.

Ostaje pitanje koje ovaj svet postavlja oštrije od svih ostalih. Da li je biće posle uspešnog prevoda isto biće? To je nejasno i teško proverljivo. Kako taj nastavak postojanja izgleda iznutra, možemo samo da nagađamo.

Civilizacija Preobražaja održavala bi posebne pripremne oblasti, a pravo pristupa prevodu moglo bi da odredi ko će preživeti dolazak granice. Jezik bi uz svaku poruku nosio oznaku režima u kome ona ima smisao, a mape bi pokazivale koliko vremena svakom stanovniku ostaje do granice. Čini mi se da bi takva kultura pažljivo pripremljen prelaz cenila kao posebnu životnu veštinu, možda i najvišu.

Da li je promena poželjna?

Pripremljen prelaz vodi u drugačiju oblast. Sposobnost prilagođavanja zavisi od građe i preostalog rada.

Pripremljen prelaz vodi u drugačiju oblast. Sposobnost prilagođavanja zavisi od građe i preostalog rada.

Možda bismo mogli izvući zaključak: budimo zahvalni što živimo u svetu koji ima stalne zakonitosti i u kome je, makar na nivou makrosveta, sve prilično predvidljivo. Ali, da li je baš tako? Proces prevoda nalik je raznim promenama u našem svetu, velikim izazovima, pa čak i patnji. Ipak, promena izbacuje čoveka iz zone komfora, a upravo to vodi njegovom razvoju i sazrevanju. Tako možemo doneti i drugačiji zaključak: život u univerzumu Preobražaja mogao bi da iznedri bića izuzetnih sposobnosti i dometa.

O tome kako teški uslovi mogu da postanu zahtevna škola i kako možemo preispitati njihovo shvatanje kao kazne pisao sam i u tekstu Zemlja: zatvorska planeta ili škola života?.

Šta nam ostaje posle pet svetova

Vratimo se običnom susretu. Neko nam nešto govori, mi slušamo i odgovaramo. U toj kratkoj razmeni krije se mnogo uslova koje retko primećujemo. Prvo, mora da postoji kanal dovoljno pouzdan da prenese poruku. Drugo, oboje moramo da trajemo dovoljno dugo da se razgovor dovrši. I treće, moramo imati način da zadržimo trag izgovorenog.

Pet svetova rastavilo je te uslove na delove. Sela nam je pokazala da razumevanje traži poznavanje tuđeg ritma. Ilan je otkrio koliko je teško znati da je dom zaista zatvoren, kad prostor ima pravac koji ne vidimo. Savaj nas je podsetio da uspomena živi na podlozi koja može da se promeni. Ner je platio cenu preterane preciznosti prema nekome ko vreme pamti obrnutim redom. Oru je, štaviše, morao da prevede samog sebe, i pritom je poslednju rezervu potrošio na sopstvenu prošlost.

Posle svakog od njih ostaje isto pitanje: po kom uslovu neki nastavak nazivamo istim životom?

Slojnik je zajednica i ujedno deo veće zajednice.

Tetran je celina koju niko spolja ne vidi odjednom.

Naborak seli sopstvenu prošlost s mesta na mesto.

Uslovnikar je redosled koji jedan jak susret može da ispremešta.

Prevodilac je, na kraju, odnos koji opstaje kroz promenu same građe.

Smatram da nam ti primeri pomažu da jasnije vidimo šta sve podrazumevamo kad izgovorimo reč „ja“.2

Možemo li zamisliti nešto zaista drugačije?

Pogled ka noćnom nebu vraća nas pitanju o granicama naše mašte. Poznati kosmos ostaje polazište ovog poređenja.

Pogled ka noćnom nebu vraća nas pitanju o granicama naše mašte. Poznati kosmos ostaje polazište ovog poređenja.

U svakom od ovih svetova, iako smo nastojali da bude potpuno drugačiji od našeg, spontano smo pronašli poneku zajedničku osobinu. Svet bez razmera podsetio nas je na fraktale i na hijerarhije našeg društva. Pena nas je navela da razmišljamo o tamnoj materiji i o višim slojevima stvarnosti. U Dvosmerju smo prepoznali stara pitanja o tome kako živeti mudro. Preobražaj nas je vratio promenama koje nas teraju da rastemo. Izgleda da se paralele uvek i svuda mogu naći.

Da li je to samo zbog ograničenosti našeg uma da osmisli nešto zaista drugačije? Ako bismo stvarno smislili nešto potpuno različito, da li bismo to uopšte mogli da zamislimo, ili, još gore, da opišemo?

Setimo se samo koliko raznolikosti postoji u našem sopstvenom kosmosu: koliko različitih galaksija, zvezda i planeta, a da i ne govorimo o nebrojenim, potpuno različitim bićima koja verovatno postoje širom njega. Sve to počiva na fizičkim zakonima koji su isti i ovde i deset milijardi svetlosnih godina daleko odavde. Koliko tek raznolikosti u strukturama, civilizacijama, pojedinačnim bićima i njihovom unutrašnjem iskustvu možemo da očekujemo na zamišljenom putovanju kroz sasvim drugačije univerzume?

Čini mi se da sličnosti koje svuda nalazimo govore o oba. Naš um zaista nosi svoje granice. Ipak, neki obrasci verovatno pripadaju svakoj stvarnosti u kojoj nešto traje, pamti i susreće drugoga: konačni izvori, putevi poruka, cena pamćenja.

Zaista, vrednost ovakvih ogleda leži u promeni samog pitanja. Možemo prvo pogledati šta određena stvarnost dopušta, pa tek onda ko bi u njoj mogao da traje. Tako izlazimo iz navike da svuda unapred tražimo nešto nalik čoveku.

Pogledajmo sada ponovo noćno nebo. Pokušali smo da proširimo predstavu o tome ko bi mogao da ga posmatra, a ponegde i šta bi samo posmatranje značilo. Možda ćemo posle ovoga i nama poznatog sagovornika slušati sa mnogo više strpljenja. Možemo se zapitati od čega zavisi njegov odgovor i koliko ga košta ono što nama deluje lako.

Izvori

Navedeni radovi podupiru polazne zamisli. Stanovnici i njihove civilizacije pripadaju misaonim eksperimentima.

D. Sornette, Discrete scale invariance and complex dimensions, 1998 (Svet bez razmera). arXiv:cond-mat/9707012

V. Rubakov i M. Shaposhnikov, Do we live inside a domain wall?, 1983 (Pena). Physics Letters B

A. D. Gopal i D. J. Durian, Nonlinear Bubble Dynamics in a Slowly Driven Foam, 1995 (Pena). Physical Review Letters

M. R. Douglas, The statistics of string/M theory vacua, 2003 (uvod). arXiv:hep-th/0303194

Napomene

1. Pod holografskim principom ovde podrazumevam ideju da svaki deo stvarnosti nosi informaciju o celini, kao što svaki komadić holograma sadrži celu sliku. Unutrašnje i spoljašnje tada se ogledaju jedno u drugom. U fizici isti naziv označava užu ideju: da se informacija o nekoj oblasti prostora može zapisati na njenoj granici. Svoje poimanje ovog principa opisao sam na stranici Holografski princip. ↩

2. Pitanje kome pripada iskustvo, celini ili njenim delovima, nije strano ni našoj psihologiji. O ličnosti kao sistemu delova koji sarađuju ili se sukobljavaju pisao sam na stranici Delovi ličnosti. ↩

Pojedine ilustracije na ovoj stranici generisane su uz pomoć veštačke inteligencije u skladu sa temom okolnog teksta.

Podelite ovaj tekst

Učitavanje komentara…

Dodajte komentar

Komentari se pregledaju pre objavljivanja. Vaše ime ili nadimak, komentar i datum biće javni posle odobrenja. Nalog nije potreban. Politika privatnosti